Javljam se iz knjižnice u Kerču s Krima. Atmosfera je vrlo ugodna. Knjižnica je lijepo uređena. Drveno socijalistički s dosta zelenila. Ima bespla wi-fi i prazna je. Prvi sam nesovjetski građanin koji se učlanio u knjižnicu. Knjižničarke su vesele i pristojne. Zanimljivo im je da su se stranci došli upisati.
Javljam se preko VPN-a i tako zaobilazim zabranu fejsa u Rusiji.
Došli smo u utorak navečer. Za sada nema nikakvog odmarališta ili kućice uz plažu, ali perspektiva je dobra za obavljanje logističkih operacija i utvrđivanje položaja.
U nekom smo getu izvan grada. Neke ruševine. Doslovce. Kao neko ratom uništeno naselje. Nema struje, vode, kreveta. Nema wc. Dosta tvrdo. Spavam pod nekom nadstrešnicom napravljenom od dasaka.
Prvo sam se uplašio takvog teškog siromaštva i HC pankerskog života. Na sreću imam određenog iskustva u disciplini pa je sutradan bilo bolje, a dan poslije još bolje. Sada mi se već čini da mi je život idealan.
Godine su teret svakom čovjeku, ali su pregovori još uvijek mogući.
Naselje se nalazi na zatrpanom sustavu rovova gdje se vodila jedna od krvavijih bitaka Drugog rata. 140,000 poginulih samo na sovjetskoj strani. Posvuda po gradu i oko njega su spomenici Domovinskom ratu. Za streljanih 1,600 ide mala spomenploča kao kad netko pogine na cesti. Za 6,000 ubijenih malo veća, a za memorijale bitaka, desanta i pobjede idu spomenici. Imenuju se samo heroji Sovjetskog Saveza. Nema spomenika na koji bi stalo 140,000 imena.
Nacisti su na istoku bili strašno krvoločni. Čovjek se svaki put iznova iznenadi.
Ko je čuo za Kerč i bitku koja se tu odigrala ili za nedaleki Krasnodar koji su nacisti minirali u povlačenju. Svi su čuli za najveću bitku Drugog rata u Italiji – Montecassino s 55,000 mrtvih i ranjenih savezničkih vojnika. Sovjeti ranjene ne broje, a i nema ih toliko jer ranjeni umiru. Takvih bitaka je na istoku bilo desetine i desetine.
Ima u blizini muzej koji je u katakombama u koje su se povukli sovjetski vojnici i iz kojih su još mjesecima pružali otpor.
Naselje je napravljeno na desetinama tisuća ubijenih. Od kojih su mnogi ubacivani u bunare koji su kasnije pozatvarani. Ljudi u naselju vodu uzimaju iz bunara. Ti mrtvi su mi bili na pameti kada smo spuštali vedro u jako duboki bunar.
Dno se ne vidi, ali postoji. U naselju ne živi samo sirotinja već i jedan odbačeni dio naroda. Otpušteni zatvorenici. Alkoholičari na kraju puta. Starci koji su tu došli umrijeti. Kao Afrika, ali preslabi su i nedovoljno brojni da ugroze društvo. Naseljem dominiraju napuštene i urušene izbe. Neke su tipske, neke su sklepane. Očito su građene vrlo nekvalitetno jer ih se velik broj srušio. Dobijali su ih u značajnom broju radnici nedalekih zatvorenih tvornica konzervi i željezarije.
Tu se zemljište i „kuća“ mogu kupiti za 2,000€ što je dobar poslovni plan.
Nije šala. Ovaj teritorij je bio iznimno zapušten u Ukrajini. Rusija gradi na sve strane. Djećja igrališta, pristupne ceste, parkove, trotoare, noćnu rasvjetu. Za pet godina doći će struja i voda. Cijene će ovdje biti puno veće, a more nije daleko. To će biti dobro uloženih dve milje ojra. Pod uvjetom da stranci mogu kupovati nekretnine po Rusiji.
Cijene u Rusiji su kao u Hrvatskoj. To mi je bilo najveće iznenađenje ove zemlje. Krim je malo jeftiniji i dosta zapušteniji. Soči u koji smo sletili je skuplji od Hrvatske. Vozni park je nenormalno skup. Kolodvor u Sočiju je svemirski broj. U pekari na kolodvoru sam za par pekarskih sranja potrošio 70 kuna.
Krasnodar ima malo normalnije cijene no jasno je da buržuja ima ko govana, a da postoji i zloglasna srednja klasa.
S Kozacima sam se već složio da zemljom dominira klasni neprijatelj. Surov je, primitivan i iživljava se. Sirotinja se zadovoljno smije sankcijama jer sankcije pogađaju samo ultra bogate i višu srednju klasu. Nek se iseljavaju vele. Šteta da rat nije bio ranije. U tri riječi – ko ih jebe.
Rusija bi tu priču mogla okrenuti na prednost naroda.
Zanimljivo je da je socijalističko naslijeđe očuvano – bar ovo malo što sam od ruskog kontinenta škicnuo. Svugdje Lenjini, Marx, Engels, Roza Lux, Crvena Armija i razni junaci domovinskog rata (Hrvat ukradeno).
Naravno da je simbolika manje bitna od kapitalističke stvarnosti zološkog vrta, ali daleko od toga da je nebitna. „Jasno“ mi je zašto Amerika nikad nije htjela mir s Rusijom već odmah devedesetih krenula u surovo gaženje, pljačku i ubojstva koja se nisu mogla podvesti čak ni u zloglasni pojam tranzicije. Sve je više sličilo oružanoj agresiji koja je upravo kao takva i nastavljena. To što vas mediji nisu obavjestili, a što pri tom ne znate ni osnovne pojmove iz povijesti i geopolitike – tu krivce nemojte tražiti dalje od vlastitih lijenih glava koje su prodavale zjake kroz život.
Plan je bio i ostao – Rusiju se treba uništiti, ali Rusija će pobijediti ili je neće biti.
A ako bude izgubila to će jako boliti i mnoge neprijatelje. Jedan ukrajinski proxy jednostavno neće biti dovoljan. Drugi kandidat se jednostavno ne može naći. Nitko nije toliko glup i toliko okupiran.
Zapad odnosno amerika se lijepo zajebao. Nije mi drago nimalo jer uz to što sam za Rusiju sam i Europljanin, Balkanac i Mediteranac.
Inžinjer s kojim putujem odlazi za koji dan. Držao se junački.
Treba razmisliti o iznajmljivanju neke gajbe. To je moguće, ali nema žurbe. Razloga su dva. Prvo ne rade mi kartice kao ni neke kombinacije na koje sam računao.
Našli smo na sreću nove. Postoji neki money transfer s dva posto provizije pa ću pitati da mi pošalju pare. Žurbe nema. Imam još sto eura u džepu.
Drugi razlog nežurbe je pitanje da li mi trebaju stan ili kuća u Kerču ako putujem dalje na sjever u Ukrajinu. Postoji Herson na liniji fronta gdje dam glavu da je smještaj jako povoljan. Postoji varijanta odlaska u turistički posjet Berdjansku koji je potpuno siguran, a sigurno je i da tamo nema jednog jedinog turista.
Pitanje je kako tamo uopće doći, a zatim i kako doći kao ozbiljan čovjek.
Ni na kakvu potporu iz bijednog NATO falsifikatorskog Agrama ne mogu računati.
Postoji i treća varijanta, a ta je idem rašćiščavati ruševine u Mariupol. To je dosta dobra ideja. Mogu probati otići u Donbas, ali to je već previše ideja. Uostalom tu varijantu bi ostavio za kasnije.
Problem s raščišćavanjem ruševina je i da imam hendikepirano desno rame i ruku. Smanjena mobilnost i snaga. Ne mogu se počešati po leđima niti napraviti jedan jedini sklek. Hendikepiran sam. Da radim bio bi na bolovanju.
Maltretiraju me iz francuske s nekim mejlovima od zdravstvenog osiguranja. Kažu treba nam vaša porezna prijava, a nema načina da im odgovorim ili pošaljem tu prijavu. Možda se radi i o nekoj administrativnoj „grešci“ jer su mi u drugoj poruci napisali da su spojeni s ostalim socijalnim ustanovama i da imaju sve podatke.
Ponovio sam zahtjev za zdravstvenim osiguranjem.
Iz Francuske sigurno odlazim, ali živuće francusko zdravstveno je svakako plus u životu. Vode mi ne pije.
Kerč i Krim su prepuni skitskih, grčkih, đenoveških, tatarskih, armenskih, turskih te ruskih i socijalističkih ostataka. Krim je povijesno bio i ostao vrlo bitan teritorij i žarište civilizacije. Ne čudi da Zapad ratuje protiv Rusije još od 1853. da joj otme Krim ili barem spriječi da Rusija tu drži ranu mornaricu – što je jedan od glavnih razloga i za rat koji se trenutno vodi.
Najljepša istina je da je kriminalna Britanija napala Rusiju i Krim 1853. skupa s francuskim džukelama e da bi zaštitile Osmanski kalifat. To je zaista za jednu veliku čestitku i jedno veliko hvala. Kao direktan rezultat tih i sličnih „savezničkih“ djelovanja kroz sljedeće stoljeće nestat će kršćana s Bliskog Istoka. Samo ljudska prava i geopolitika, a retosi gledaju televiziju i razgovarali bi o politici uz pivo ili sok.
Obrijao sam glavu i bradicu. Ladu nisam obojao u crno jer je još nisam niti kupio niti ukrao. U grad dolazi neko pozorište iz Gornjeg Milanovca pa ću ih iznenaditi.
Veselim se tom susretu. Biće haos. Počastit ću se žestokim pićem. Da nas sve skupa zapamti Kerč. Inače ne pijem. Popio sam jedno pivo.
Rusi su ozbiljan i zabrinut narod. Zapušten poput lokalne provincijske infrastrukture. Izoliran i pod stalnom agresijom zapada i to po planu i programu.
Brćnuo sam se u Crnom moru. Jako je toplo. Pogotovo za prvi juni. Crno more je bijedna mutna lokva. Još jednom se po ko zna koji put potvrđuje supremacija Jadrana na svjetskoj razini. Nevjerojatno je da je takav komad zemlje dobio glupi narod bez bogatstva, vojske i strateške dubine koji ne kontrolira 100 km zaleđa morske obale. Na mnogim mjestima na jugu ni tri kilometra dubine. Luda sreća povijesnih okolnosti. Narod koji ne zna što ima, a kvalitetnom obrazovnom selekcijom to će tako i ostati.
Jadranska orjentacija Hrvatske trebala bi biti zakletva, a obavezni predmet u svim hrvatskim obrazovnim ustanovama trebao bi se zvati „kako smo imali lude sreće da ulovimo jadransku obalu i kako je u budućnosti sačuvati i obraniti od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja“.
ZDRAVSTVUJTE
Odgovori