Sjeo sam u noćni vlak za Rostov. Konačno krenuo nakon što sam duge dane proveo ukopan na granici. Noćni vlak na ruski znače spavaća kola. U istom prostoru smješten je u ležeći položaj isti broj ljudi, ali na način da se ukidanjem kupea unutar vagona dobije jedan monovolumen. Četvoro ljudi na veće ležajeve, a dvoje na manje u prostoru koji bi inače bio hodnik vagona. Rostovski kolodvor je žestoko uređen. Do sada su sva četiri kolodvora koja sam vidio bila ili svemirski ili u najmanju ruku uređeni. Na rostovskom kolodvoru postoji solidan WiFi pa prvi put skidam aplikacije za svoje novo pametalo. Sjedam na bus za Donjeck. Po putu nas zaustavlja jedna policijska kontrola. Skidaju me s busa i pregledavaju mi stvari. Klasični Dinamo Zagreb i par sličnih fora. Pregledavaju mi bilježnice. Traže koordinate. Pitaju me za neku svoju pjevačicu imena Čečerina čije ime nalaze u bilježnici, a ja ih pitam koji Čečeni. Rastajemo se u veselim tonovima.
Na granici s DNR me opet izdvajaju i šalju na razgovor s bezbednjakom. Razgovor je izrazito šaljiv jer razgovaramo na ruskom. On postavlja pitanja, ja pokušavam ponoviti to što je on pitao i velim da – naravno. Dakle ti si tu na zadatku šalju te novine kao korespondenta. Ja, naravno ….. Zanimljivo iskustvo. Bezbednjak teži dvjesto kila najmanje. Pokazat će se dost simpa i s jasnom voljom da me pusti. Dolazim na granicu DNR, a tamo priča je druga. Ekstremno tvrdi bezbednjak doslovce me katapultirao nazad. Bez sori. Grčim se malo, ali nedelja je i u press centru se ne javlja nitko. Pretpostavio sam da bi se ovakav problem mogao pojaviti, ali sam svejedno krenuo naprijed. Razmišljam da odustanem. Bez para sam i bez interneta što me čini posebno neučinkovitim. Ne znam di sam. Prije interneta bi u boljem slučaju imao neke karte kod sebe, a u gorem bi ipak otprilike znao di sam. Sunce je i ravnica je. Nije mi to ništa po volji i da biram – ravnicu nikad birao ne bi. Pješačim do prvog sela da nađem sobu no nalazim tu nešto bolje. Malu graničnu željezničku postaju koja mi značajno povećava mobilnost. Mogu do nekog manjeg mjesta na spavanje pa nazad. Mogu pokušat vlakom preko grane. Slijedeći put graničnom prijelazu svakako prilazim na ovaj puno gospodskiji i jeftiniji način. Lokalni vlakovi imenom električka su bagatela. Odustajem od puta u manje mjesto jer su mi pare pri kraju i nemrem trošit na još puta i noćenje. Sviđa mi se tu. Mali dućan je blizu kolodvora. Pored pruge je i napuštena ruševna kuća u kojoj sam se osrao – dvaput. Navečer i ujutro. Nalazim tragove klošarskog života u ruševini. Ne razabirem da li je stanovnik i dalje tu. Oko madraca i gunja gomila je limenki strong piva.
Sjedam na klupu pred željezničkom stanicom. Popio sam pivo. Skompao sam se s kolodvorskom službenicom u maskirnoj uniformi i žutom prsluku čiju točnu funkciju ne razumijem, ali ona i još jedan lik, a posle i još dvojica proveli su noć u predvoriju stanice i u jednoj sobi predviđenoj za noćenje osoblja. Svakako su neka vrsta zaštitara, ali borave tu i u smjenama tokom dana. Jako puno ljudi je zaposleno na željeznici i oko željeznice.
U vlakovima kruzaju hostese i zaštitari, a svaki vagon ima neke baš svoje pripadajuće. U vlak se ne ulazi bez pokazivanja karte, a vagonske hostese znaju gdje izlazite i doći će vam reći da je vaša stanica na redu. WC-i su bez loših mirisa i posve čisti. Sve u svemu ozbiljna institucija.
Redarstvenica me pozvala da noćim ispred. Iskusno sam donio kartone i od klupe napravio ugodan ležaj. Zaštitarka žena majka mi dvaput donosi čaj. Pred stanicom noće i majka i dijete iz Donjecka. Još prije upoznavanja žena mi donosi komad kruha i tri deblje fete salame i veli da je noć duga. Ovaj par me posvema raspekmezio. Majka i dijete. Spavaju na klupi. Pričaju kao prijateljice. Majka je lujka. Mala se krevelji, pjeva i šalta neku dance muziku iz devedesetih uključivo s Eminemom. Na kraju smo svi isposlovali da se smjestimo u stanicu u koju se premještamo u jedan tek nakon što nas je potjerala hladnoća. Nad nama bdije i skulptura crvenoarmejca s plaštom i automatom pod rukom. Ozbiljan je. Pobjedio je, ali pod koju cijenu. On je tu da nas podsjeti na ogromne žrtve koje su pale. I na što onda da se žali čovjek. Hladnoću ljetne noći. Ipak se svi selimo na za neugodu ergonomski dizajnirana sjedala čekaonice. Neudobnije, ali toplije. Pred ulazak u stanicu mala je stala da zapali pljugu. Uopće ne kontam godine, a mala je valjda manje mala nego što sam mislio.
Majka mi predlaže da uzmem električku prema Makiivki – gradu od 350,000 spojen s Donjeckom. Oko pet šest čekaonica se puni, a ja odlazim nakon što sam se u polusnu isprdio. Prdim jako slobodno, a mnogi ljudi imaju prema prdežu predrasuda. Nema veze. Vrijeme je da se oserem. Kupim prnje i odlazim u ruševinu. I dalje nikog nema. Lunjam uz granicu premišljajući se da li da pokušam još jednom cestovnim putem ili da pričekam vlak. Predomišljam se i u tom poslu pored mene se zaustavlja vojna granična patrola. Kratka provjera i krcaju me s njima u kombi za granicu. Eto odluke što ću pokušati prvo. U kamionu oni su uplašeniji nego ja. Logično. Puno više od njih znam o cijeloj situaciji. Za njih sam ja pak teška nepoznanica i to Hrvat. Hrvati i Gruzijci su dva naroda iz kojih se po glavi stanovnika protiv Rusa bori daleko najveći broj ljudi. Neusporedivo s ostatkom svijeta. Bori se više Hrvata neg Britanaca. Uglavnom Hrvat je zajebat i poštovan neprijatelj. Srbin je balkanski pravoslavni Čečen i drži se da je luđi od Rusa. Srbi pak Ruse drže luđima, a i Hrvati. Fora su te narodne predrasude. Vojnik koji vozi jednom rukom čitavo vrijeme pridržava pušku da ne bi nešto pošlo po zlu. Realno samo pokazuje nesigurnost i nespokoj.
Rusi me opet brzo puštaju ovaj put i bez razgovora s bezbedonosnim veprom kojeg vidim samo u prolazu.
Ovaj puta sam dogurao i do razgovora s bezbednjakom na DNR strani. Ovaj je neki mladi tipa Marlon Brutal. Ko fol urbano zajebat, ali još uvijek gradski mek i bez ljudi na duši. Bezbednjak koristi moju kemijsku i na kraju je uzima. Ne mislim da je to slučajno. Ukucava zvjezdica nešto u moj mobitel koji su otkriva stranicu s bar kodovima i podacima proizvođača. U sustavu sam praćenja. Pušta me preko grane. Cijeli proces skupa s čekanjima traje nekih ležernih sat vremena. Naletio na bus za jedno selo, a zatim u vukojebini pričekao drugi za Donjeck. Na kolodvoru pijana armija. Brade, jakne i marame na glave u srid sride žarkog zvizdana. Pariram ležerno jedući veliku glavu kapule i konzervu neke male ribe. Tu smo – braćo ne pucajte.
Dolazim u Donjeck, s lakoćom nalazim press centar gdje mi daju akreditaciju i ne pomažu ni na koji način. Odlazim po internet, ali dućan je zatvoren već u 16h30. Da se nisam šetao i odmarao stigao bih. Nitko me na radno vrijeme upozorio nije. Vraćam se u Press centar i nakon što sam ustanovio da su jeftine sobe u razredu od 2,000 rublji za noć (vjerojatno kriva informacija) žicam ih da pozovu jedini broj koji imam. Neke s kojima sam se natezao i koji mi za 200 dolara žele iznajmiti sobu u ruševini u kvartu pod topničkom paljbom koja košta 50 dolara. Jebiga daj šta daš. Spavao sam noć vani, predprošlu kratko zadrijemao u vlaku, nemam interneta i želim se negdje smjestit.
Sudbonosna odluka. Koliko sudbonosna tek ćemo vidjeti, ali po kvartu padaju granate. Ratna zona i to u najužem smislu tog pojma. U 24h doživio sam dva bombardiranja gdje mi granate padaju na dobar dan izvolte, kako ste, što ćete popit. Snimio sam oba uključivo i granatu koja pada nedaleko pored mene. No o tom sutra. U kvartu kao obično nema vode na parove razbrojs, kao neobično nema struje, a meni opet ne radi internet iako je radio danas kada sam ga kupio.
Zato i ne pucam po mreži nego ovako pomalo vezem. Noć pada na kvart. Nemam struje. Razmišljam da odem pred dragstore na zadnje pivo prije početka policijskog sata. Odustajem jer pivo ni kod njih neće biti hladno.
Zaboravio sam ipak nešto korisno od press centra. Rekli su mi usput – javite nam vaš broj telefona čeka vas vojna press iskaznica i vaš oficir za vezu koji će vas spakovat s armijom na front. Zanimljivost je da vojnu nisam ni tražio ne bi li civilnu lakše dobio, al da sam rat dobio posred njuške sa ili bez iskaznice u to nema sumnje.
Jedino ako dumrem od rata neću biti poginuli novinar jer nemam iskaznicu. Bogu hvala. Tog smrdljivog ceha iskaznica ko SS-ovski pokaz. Hvala, ne bih. Radije ginem ko čovjek.
O novinarima ćete me čut po putu dosta.
Nemam struje, vode, neta. Pišem ovo u šminkerskoj birtiji u centru u kojoj se svi silno prave da je sve u najboljem redu i siluju nekim preglasnim dance popom. Ne samo to. Da bi došao dovde moram proć streljanu. Nadam se da će se vratit struja i da će proradit net. Prilagodit ću se i ako neće, ali mi zaista ne prijaju ove otežavajuće okolnosti.
Odgovori