Opet sam doživio neugodnost na ulici. Revni građani nit miruju nit spavaju. Ušao sam u dućan i vidio kroz stražnja vrata da ekipa pije iza. Čak sam mislio bataliti priču. Dan je išao prema sumraku, a dućan je negdje na granici gdje grad s rijetkim prolaznicima postaje razrušena pustara. Ipak sam zatražio sok. Ovaj put mrtav trijezan. Izašao sam i ubrzo začuo glasove zabrinutih građana. Citizen arrest. Ovaj put u obliku pijanih branitelja. Treštenih pred zatvaranje ugostiteljskog hot spota. U uniformama, sa noževima o pojasu, u zavojima, svi izranjavani. Podbuhli i nateklih udova što zbog pića što zbog rana. Rane su onako poluozbiljne. Stučeni su solidno, ali i oporavak je već solidno krenuo. Molim papire. Gdje stanujete? Što tu radite? Situacija je puno manje simpa od one u kvartu jer tamo sam ipak „znao“ ljude pred zgradom, a ekipa koja me tam došla hapsit odnosno zadržat do dolaska policije je bila pristojna i trijezna. Ovi su bili krezubice iz Tompsonovog prvog spota. Kompletno pijani. Pa dođi iza dućana, pa uđi u auto. Sve prijedlozi jedan bolji od drugog koje sam odbio. No mogao sam odbiti. Niti ovi nisu bili zlokobni – bar ne više od Tomijeve ekipe iz spota. Najagresivniji je bio patuljak u civilu koji – kako će se pokazati – živi s mamom. Uglavnom zvali muriju. Murija ne dolazi. Mali postaje sve agresivniji, a ekipa konta da je priča bezveze. Debela krezubica je htio impresionirati kravu iz dućana i sada je svima neugodno. Na kraju sam ja nazvao muriju. Došli su brzo, a dok su došli ekipa se diskretno razišla. Osim patuljastog degenerika koji je zvao mamu i šunjao kad je došla policija. Zapravo već sam bio u odlasku kada su se pojavili. Objasnio sam im da su se gnjavitelji razišli, a malu gnjidu sam poštedio. Kada su me pitali ko je ovaj, rekao sam pandurima da se radi o pijanom idiotu. Shvatili su sve. Kom se da navlačit. Pa davat iskaz. Ić na muriju. Posle nema prevoza, a nemrem računat da će me panduri nakon svake intervencije vozit doma. Iako su mi ovi ponudili prijevoz pa su me otfurali doma.
Što čovjek da radi s gnjidom. Najlakše se pravit širok i pustit gnjidu da odgmiže.
Čovjek je lijen. Čovjeku se ne da. Čovjek hoće leći u krevet i da ga se pusti na miru.
Opao mi je malo moral. BIO. PERFEKT. AORIST. To ljudi vole čuti pa zato i pišem. Glupe priče o emocionalnim teškoćama. Koga boli aorist. Dosada dosadna.
Šokovi, privođenja, ispitivanja, granate, sam, bez kontakata, da dalje ne nabrajam. Čovjeka uhvati mala snaga. Učini mu se da gubi vrijeme da sve ide sporo. Realno ne ide ništa sporo već sam uvijek u stisci s vremenom – koliko god to bizarno zvučalo vama koji radite.
Od mene se očekuje da pišem kako je tu. A što ja o tome mogu znati. Nisam smrdljivi novinar koji siđe s aviona u neku zemlju i odmah krene lagat i papagajisat nečije tuđe laži. Mene od tzv. stranih dopisnika hvata susramlje samo kad ih vidim.
Tu sam da bih učio. A kad čovjek samo zakorači negdje novo učit, horizont neznanja se širi geometrijskom progresijom. Osim ako nam namjera nije lagat sebe pa onda i druge. Kao mi smo negdje došli pa moramo nešto reć. Napušite se beduinske kurčine slaboumnici odgojeni odnosno dresirani u medijskom TV gulagu.
Sa kata su se iselile najpristojnije stanarke. Muti i kćer koje dijele sobu. Pokucala mi je stara na vrata svečeri prije da me obavijesti. Rekla mi je da samo meni govore i uvalila mi kćerkin i svoj broj. Ako nešto ne daj Bože zatreba. Kaže ne da se ovdje živit. Idu u neki trosobni stan, ali njima treba samo jedna soba. Ovo je možda mig da im se mogu skrpat u iznajmljenoj sobi, a svakako je signal da kćerku ni pod stare dane ne misli pustit živit. Ne djeluju kao patologija, iako je struktura nedvojbeno patološka.
Kome god ovdje pišem na kraju štani. Trebao je biti neki ročkas s nekim stranim novinarima i anglofonim/frankofonim ljudima, ali na kraju je odgođeno jer im kao smetaju granate. Ne znam. Napisao sam svom oficiru za vezu da me šalju u neku vojnu jedinicu da snimam. Napisao sam jednoj babušci volonterki da pita svog šefa da me metu u kamion koji vozi neophodne potrepštine civilma koji žive po linije fronte. I jedno i drugo zvuči kao lutrija. Ovdje ljudski život malo vrijedi ko i svuda đe je vako. Ne znam uopće di sam došao, al vidim po člancima da ljudi u poslu za „javni interes“ ne žive dugo. Smrt u atentatu se računa pod prirodnu. Kako proguglam koje ime iz članaka tako ubijen u atentatu. Ajde. Fino. U Republici Donjeckoj Krajini postoje dvije političke partije. Postoje i komunisti čiji status nisam još razjasnio iako su bili prva registrirana partija. Negdje po putu su ispali iz igre, a neki i pod zemlju. Valjda ću s vremenom saznati više. Računam da ovo služba čita, a od službe i tako nema smisla skrivati istinu. Bistri mi se da je ono što se traži ratni porn. Vid granata tu, vid granata tamo. Vid kako su zločesti ovi što nas granatiraju. No meni to nije primarni interes. Ajde neka reportaža, ali mene zanima sociologija. Zanima me geopolitika, al to čovjek može i od doma. Lokalnu politiku i način na koji politika i događaji oko nje utječu na ljude se moraju gledati na terenu. Koja služba to voli. Makar mi namjere bile poštene. Odnoso baš zato. Što služba misli o mom radu vidjet ćemo kad se pokušam vratiti – ne doma već u Donbas – ako već ne i prije. Eksplozije u pozadini se probijaju kroz smrtni hropac frižidera čija smrt je glasna, ali nikako da se privede kraju.
Vode nema. Alkosi piju u kuhinji. Odustao sam od prženja tri jaja i četiri hrenovke. Iako je postava malo bolja nemrem to slušat ni za speć jaje i hrenovku. Ima zato struje. Možem se pitat u miru sobe iza vrata s odličnom zvučnom izolacijom – ne zajebavam se – В чем сила брат.
Odgovori