Krenuo u Novoazovsk da vidim more i da se banjam malo. Od svega toga nula bodova. Padala kiša, a more izgleda kao lavor ili bazen nasapunjane toksične vode u koji bacaš tijela ubijenih neprijatelja da im zametneš trag. Htio sam vidjet na licu mjesta ima li autobusa za Mariupol iako sam već čuo da ih nema. Samo da se ubacim u Mariupol. Relativno je toplo, smjestio bi se u nekoj ruševini. To bi bila prava priča u stilu koji volim.
Na autobusnom kolodvoru sreo sam dvije ženske koje su se predstavile kao pandurke. Rekao bi da su s druge strane ulice. Pivo se otvara zubima. Uličarski maniri, ali otvorene, slobodne, praktične. Čak prijateljski nastrojene i tople osobe. Pile su pivo, to pomaže. Rekle su da na dužnosti smiju pit, al se ne smiju napit. Mislim to je deviza još jedne službe osim policijske. Rekle su da su u civilu, a da im je oprema u Donjecku. I to je istina, nisu bile obučene ni ko policajke ni ko kurve. Rekle su da su završile kriminalistiku u Donjecku. Imale su neke iskaznice policijske, ali mislim da ovdje nakon skoro 9 godina rata i policijskog sata koji je na snazi takve iskaznice imaju skoro svi. Nema ko nije htio imat. Popio sam pivo s njima i da nisu išle na zadatak možda bi im se i pridružio iako sam između redova čuo da nema više ničeg za džaba. Zanimljivo je kako para komodificira neku prvobitnu neinhibiranost ili često eksplozivno pretvaranje inhibiranosti u svoju suprotnost. U slučaju prostitucije komodifikacija je potpuna. Jer seks je i komunikacija i osobnost i još koješta. Sve to zamjeniš za keš jer misliš da možeš. Poneko može. Većina ne može i raspada se pod tim teretom komodifikacije. No nije prostitucija jedini primjer gdje se ljudi raspadaju od usluga koje prodaju za novac.
Slabo mi je bio isplaniran ovaj put ili izlet ako se riječ planirati tu uopće smije ubacit. Potrpao sam par stvari u ruksak to jutro i bio uvjeren da kasnim na autobus. Dobro da sam kartu kupio dan prije jer je gomila ekipe stajala u busu zbijena ko sardine dvaipol sata.
Tek sam počeo lansirati okolo pitanja kako do Mariupola i skupio se u najboljem slučaju poluspakiran. No išao sam na more i u izvidnicu. Žurba nije rješenje iako meni ponestaje vremena. Novinarske iskaznice – koje su mi služile ničem – su mi bez problema rekli produžit kad sam u petak poslao upit ministarstvu dezinformacija, ali ruska viza je drugi par rukava. Treći par rukava je što sam prijavljen da živim u Francuskoj i probio sam sve rokove kašnjenja s javljanjem administraciji. To kaj će me dočekat tamo kad se vratim bit će veselje. No o tom potom.
Super su ove žene bile. Baš da se čovjek poželi družit s njima i popit piće. Kontakte smo razmjenili. Ko god da su bile jedne su od najotvorenijih ljudi koje sam sreo. Onako bez straha. Bar bez suvišnog građanskog straha koji prosječnu inteligenciju ruši na razinu intelektualno zapuštene domaće životinje. Od noćas eksplozije u kvartu nenormalne. No to se sve čuje s linije fronta koja je udaljena niti četiri kilometra. Rusi tamo udarnički probijaju neki put. Tresu se stakla na prozorima. Buka je neugodna, a utjeha da je ipak dobro biti na sigurnoj udaljenosti od izvora buke.
/UDALJENOST FRONTE OD JAZBINE U KOJOJ ŽIVIM/ – /NEŠTO MANJE OD 4 KM/
AZOVSKO SINJE MORJE (na ruskom plavo more)
Odgovori