Konačno sam se zaputio do Mariupola koji je na neki način i bio cilj ovog putovanja. Htio sam otići vidjeti to najsvježije mjesto potpunog uništenja i vidjeti stanje na terenu svojim očima. Nadam se da ću slijedećih godina pogledati Alepo i Mosul. Nisu to jedini gradovi uništeni zadnje desetljeće, ali spadaju najbitnije, a svakako su najveći uništeni. U slučaju Mosula i Alepa riječ je o jednim od najstarijih gradova na svijetu. Što se Mariupola tiče on je puno mlađi. Kao i gotovo svi gradovi u stepi s istočne obale Dnjepra nastao je u 18. stoljeću pretvaranjem kozačkih graničnih utvrda u gradove. Grčki naseljenici također su imali zapaženu ulogu u osnutku grada i njegovoj povijesti do dana današnjeg. Mariupol je bio zadnji centar crnomorskih Grka kojih je do zadnjeg rata u gradu bilo dvadesetak tisuća.
1782. gradić broji 2,948 stanovnika.
1914. Mariupol ima 58,000 stanovnika i veći je od Splita. Mariupol je bio dvije godine pod nacističkom okupacijom i kao gotovo svi okupirani sovjetski gradovi za to vrijeme je doživio potpuno pustošenje života i materijalnih dobara.
1939., u gradu je živjelo 10,444 Židova ili židova. Nacisti su nedugo po dolasku u grad postreljali 20. i 21. oktobra 1941. oko 8,000 Židova. Desetci tisuća građana su poslani u zarobljeničke logore od kojih se manji broj vratio, a druge sretnije desetine tisuća poslane su na prisilni rad.
Grad je dočekao 1989. s 519,000 stanovnika, jakom lukom i ogromnom metaloprerađivačkom industrijom. Ukrajinaca 49%. Rusa 45%. Ruskim jezikom govori 90% stanovništva. Ukrajinskim jezikom govori po doma 10% građana.
Na referendumu o nezavisnosti većinski su, preko 80% glasali za nezavisnost, kao i sve ukrajinske oblasti. Nije zgorega spomenuti i da je većina Rusa glasala za nezavisnost, a da nikakav separatistički pokret do početka rata 2014. nije postojao. Nikakav van ekstremističkih skupinica koje se broje u desetinama lokalnih ridikula. Naravno da je Rusija mogla na razne načine financirati ili podržavati takav pokret bilo u Ukrajini bilo u Kazahstanu u kojem je Rusa 1991. bilo oko 40%, dok je samih Kazaha bilo manje od 50%.
No takva ideologija u Moskvi od raspada Sovjetskog Saveza nikad nije imala vladajuću većinu.
Mariupol je rat dočekao kao jedan od bogatijih ukrajinskih gradova sa stabilnim kešom koji je dolazio od proizvodnje, a ne od drkanja, pretakanja iz šupljeg u prazno, usluga i marketinga.
Na predsjedničkim izborima 2004. za Viktora Janukoviča (tzv. proruski kandidat – glupost) glasa 91% građana, a 6% glasa za nacionalističkog kandidata Viktora Juščenka koji se proslavio društvenom normalizacijom nacističkih kolaboranata iz Drugog svjetskog rata na zapadu zemlje. Zašto je Juščenko, s kojim ciljem, za čije pare i po čijem nalogu to činio meni je poprilično jasno.
Čijoj administraciji je destabilizacija Ukrajine bila strateški vanjskopolitički cilj bez premca?
Ne možemo se pitati kojoj administraciji jer je destabilizacija nadpolitikantski cilj svih konzekutivnih administracija te velike zemlje.
Dan ranije kupio sam kartu za autobus iz izrešetanog Donjecka do porušene Valnavahe. To će se pokazati kao vizionarski potez jer je bus bio prepun ekipe koja je zbijena prostajala cijelu vožnju. Sjedeća karta je 175R, a stojeća je 150R. Zašto ljudi stoje ne razumijem no znam za u buduće. Ceste su i prije rata bile loše, a oklopno-mehanizirane snage su ih dokusurile. Autobus je kopija onog iz Ko to tamo peva. Doduše to je standardni model koji se ni po čemu ne razlikuje od standardnog gradskog busa. Bitka za Valnavahu (23,000) trajala je dva-tri tjedna. Grad je na prilazima umjereno uništen dok je centar sravnjen sa zemljom. Ruski jezik koristilo je 56% stanovnika dok je ukrajinski jezik upotrebljavalo njih 42% što vjerojatno znači da su Ukrajinci bili većina u gradu.
Bus u Valnavahu dolazi satipol prije polaska željezničke kompozicije od dva vagona iz Valnavahe za Mariupol. To vrijeme sam proveo u rudimentarnom željezničkom bistrou. Popio sam zeleni i crni čaj. Čaj košta 20R i u Rusiji je svuda jeftin.
Gađao se ruskim jezikom s putnicima koji su čekali taj isti jedini vlak koji saobraća s porušenog kolodvora. Dobro da sam to učinio jer sam tu dobio neke informacije od kojih će se neke pokazati ključne za moju dobrobit i konfor. Sovjetska priča i tradicija još su žive u Rusiji puno više nego kod nas jugoslavenska samoupravna priča. Opet sam provjerio da iako je rat, nacionalizam nije dominantna paradigma. Dapače još nisam čuo neki anti-ukrajinski rasistički ispad. Vožnja je trajala od 17h do 20h. Od željezničke infrastrukture tu su još tračnice pa stoga voze vlakovi koji ne koriste nepostojeće električne vodove. Vlak u Mariupol ulazi pješačkom brzinom. Mrači se i pada kiša. Uz sveprisutno i sveopće uništenje, čovjeka na ulazu u grad šokira veličina uništenih industrijskih postrojenja.
Otkunjao sam u vlaku i pred kraj putovanja uz pomoć jedne putnice isposlovao da ostanem spavat u vlaku. Svi kojima sam spominjao neku gostinicu čiju sam adresu imao izražavali su veliku skepsu prema postojanju iste. Adresa na istočnom srušenom rubu grada. Ljudi samo klimaju glavo i govore – tamo je sve srušeno. Tamo je opasno. Kada sam je sutradan tražio, na licu mjesta sam zatekao samo Orke koji se motaju oko ruševina i sjede pored vojnih check pointa. Jako sam se veselio spavanju u vlaku. Sovjetski vlakovi su prilagođeni za spavanje. Podrazumijevaju ga pa tako i u dnevnim vlakovima postoje ležajevi. U veselju i zadovoljan legao sam spavat, no spavao sam jako loše. Kad je u pitanju spavanje u parkiranim vlakovima uvijek se sjetim neuspješnog pokušaja spavanja u vagonu u Nici prije 25 godina. Završio se tako da su me zaštitari probudili svjetiljkom uperenom u facu i zajedno me s ostalim kmicama izbacili pred zgradu kolodvora gdje je gomila napaljenih Arapahosa licitirala sex for money – do you want sex for money, kao da su unaprijed znali za naš dolazak.
Osoblje vlaka je otišlo. Mahnuo sam im. Taman kad sam se smjestio vlak se ponovno počeo micati i tako više puta. Manevrirao je po kolosjecima i završio pored uništenih skladišta okružen spaljenim vlakovima. Kroz prozor vagona vidim čovjeka koji valjda radi na željeznicama i skrivam se da me ne vidi. Ne da mi se nikom ništa objašnjavati. U jednom trenutku kroz vagon su do mene su se došetale dvije žene koje tu rade i koje su također spavale tu noć u vlaku. Nitko im naravno ništa nije rekao, ali su same sve shvatile i rekle – ti nemaš gdje spavat, ok. Komunikacija nije bila ugodna jer jer već bio mrak. Osoblje me probudilo oko 5h. Unatoč slabom snu cijela operacija je bila vrlo uspješna i uputio sam se u razrušeni grad.
ULAZ VLAKOM U MARIUPOL. INDUSTRIJA KOJU VIDITE NIJE AZOVSTAL.
MANEVRI PO UNIŠTENOM KOLODVORU
MANEVRI DRUGI
NASTAVAK MANEVARA
Odgovori